Nakon Nove godine, pravoslavni narod slavi Rođenje Hristovo. O ovom odmoru svi znamo iz prve ruke. Znamo, znamo, ali tradicije i rituali koje su poštivali naši preci počeli su se pomalo zaboravljati. O njima želim razgovarati.
Narodni i crkveni običaji su u pravilu međusobno usko povezani. Ali najpoznatija tradicija, naime koledovanje, nije jedna od tih. Crkva je osuđivala ljude zbog šetnje i, grubo govoreći, prosjačenja, stoga su s vremenom ljudi pregovarali samo kod rođaka.
Postoji i takva tradicija: s dolaskom Božića ljudi su u svojim domovima palili svečanu vatru, koja se inače zvala "božićni dnevnik". Svečano su ga uveli u kuću, poštujući sva potrebna pravila, naime: istovremeno su čitali molitvu, palili i klesali na njoj križ. Takođe su ga prelili medom i stavljali na njega sve vrste hrane. Drugim riječima, to je bilo nešto poput poganskog idola, s kojim su se ponašali kao da je živ i štovali ga.
Tradicije također uključuju: božićni vijenac, svijeće i zvijezdu. Sve ovo simbolizira svjetlost zvijezda koje su sjale u času kada se Hristos rodio.
A u stara vremena postojao je takav običaj: ljudi su igrali scenu o Hristovom rođenju. Vjerovali su da uz pomoć ovoga ovaj praznik postaje bliži i razumljiviji.
Znate li odakle potiče tradicija darivanja za Božić? Sve je prošlo od priče o Jevanđelju, u kojoj su tri mudraca došla do Hrista i donijela mu darove u čast njegovog rođenja.
I, naravno, božićno drvce. Gdje možemo bez toga? Poštujemo ovu tradiciju, iako se ona kod nas malo promijenila. Smreka je postala novogodišnja. A ona simbolizira raj i vječni život. A u davnim vremenima označavao je simbol vječnog života i plodnosti.
Ovo su samo neke od tradicija vezanih za Božić. Počastimo barem najosnovnije. Da ne bismo zaboravili ko smo, moramo se sjetiti svojih korijena.
